Završno obilježavanje 400 godina kapucina u Hrvatskoj

U sklopu obilježavanja ove obljetnice donosimo ovaj kombinirani članak, u kojem klikom na linkove koje donosi možete proširivati informacije, s posebnim naglaskom na njegov tekst obračanja Generalnog ministra Reda hrvatskim kapucinima. Uživajte u čitanju!

Ovoga tjedna Hrvatska kapucinska provincija i mi braća kapucini na poseban način obilježavamo 400 godina prisutnosti na hrvatskome tlu. Svaki naš samostan ovu vrijednu obljetnicu obilježiti će na svoj način, no na poseban način svečanom akademijom, međunarodnim znanstvenim simpozijem i svećanim euharistijskim slavljem obilježit će se u kapucinskom samostanu u Rijeci, koji je prvi naš samostan na hrvatskom tlu (izgrađen i posvećen prije točno 400 godina, 1610. godine), i u njegovom pripadajućem Svetištem Gospe Lurdske kojeg je izgradio prvi hrvatski kapucinski provincijal, fra Bernardin Škrivanić,, i koje je također prvo svetište na hrvatskom tlu posvećeno štovanju ukazanja Blažene Djevice Marije u Lurdu.

Obilježavanje obljetnice
Na Rijeci se ova obljetnica počinje obilježavati u srijedu 13. listopada svečanom akademijom u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu, a nastavlja se Međunarodnim znanstvenim simpozijem u kapucinskom Art kinu Croatia (uz svetište Gospe Lurdske). Tom prigodom biti će promovirana i nova poštanska markica koju je uz ovaj jubilej izdala Hrvatska pošta d. d. Obilježavanje obljetnice nastavlja se u petak, 15. listopada nastavkom znanstvenog simpozija i otvaranjem izložbe o povijesti Kapucina u Pomorskom i povijesnom muzeju hrvatskog primorja u Rijeci. Obilježavanje ove obljetnice završava svećanim euharistijskim slavljem 16. listopada u kapucinskom svetištu Gospe Lurdske kojeg će predvoditi riječki nadbiskup msgr. Ivan Devčić i provincijal hrvatskih kapucina fra Ivica Petanjak uz koncelebraciju braće kapucina iz svih samostana u hrvatskoj, te gostiju, kapucina iz susjedne Slovenije. Na ovo slavlje stići će i hodočasnici iz svih naših samostana diljem hrvatske, (a tako i iz našeg samostana Gospe od Pojišana).

General kapucinskog reda u posjeti hrvatskim kapucinima
U sklopu ove visoke obljetnice, hrvatske kapucine je kroz mjesec lipanj i srpanj vizitirao Generalni vizitator Reda iz Rima, fra Mark Schenk, a od 5. do 7. listopada posjetio i naš Generalni ministar Reda manje braće kapucina, fra Mauro Johri. Tom prilikom dvojica naše braće položili su svoje doživotne zavjete u ruke Generalnog ministra.(pogledajte galeriju fotografija). Kroz dan fra Mauro se u sjedištu naše Kapucinske provincije, samostanu Sv. Leopolda Bogdana Mandića susreo sa svom braćom, (pogledajte galeriju fotografija!) te tom prilikom u pozdravnom govoru istaknuo sljedeće:

"Kao što se posljednjih desetljeća slika svijeta sve više mijenja, posebno u našoj Europi, pod utjecajem tih promjena mijenja se i život kapucina. Ondje gdje su nekada braća kapucini bili prisutni u velikim brojkama, danas se taj njihov broj u velikim količinama i vrlo naglo smanjuje. I to u Europi i svijetu nije slučaj samo sa našim Redom. Danas se pitamo o vlastitom identitetu, jesmo li sposobni mladom čovjeku današnjice ponuditi životni izbor koji ima smisla?

     No, kao i stablo, koje zimi bez svoga lišća izgleda kao da je umrlo, tako i naš red u Europi poprima sličnu sliku. No stablo iako zimi izgledom kao da je umrlo, njegovo korjenje nije umrlo, ono i dalje živi. Korjen dakle predstavlja i označava novi život, a naš je korjen - Isus Krist. Moramo se dakle vratiti korjenu, izvoru života!

       Tko su to danas braća kapucini? Gdje su to oni, gdje se nalaze, gdje se susreću jučer, danas, sutra? Mjesta gdje se mi kao braća kapucini nalazima, ona nas definiraju! Nekada su to bila izolirana mjesta, vrlo jednostavna, siromašna - eremitska mjesta, gdje se vrlo lako mogao provoditi miran i kontemplativan život posvećen Bogu. No to nam nije onemogućavalo da se odazivamo na poziv malenih ljudi, pogotovo bolesnika. Iz svoje izolacije kapucini su se tokom svih ovih stoljeća, pogotovo prilikom velikih nevolja, potreba ili epidemija bolesti odazivali i stavljali na nesebićnu službu ljudima. Sjetimo se kako je to osobito lijepo opisao Manzzoni u svojim "Zaručnicima". 

       Danas vama, braćo kapucini, sukladno mojem pismu o oživljavanju naše karizme, svakome od vas postavljam pitanje: Za što si ti danas, kao nekad, svaki osobno, spreman žrtvovati svoj život? Ako nema žrtve, koja je ujedno i bivovanje pred Bogom, nema ni ljepote poziva. Potrebno se vratiti na mjesto gdje prebivamo pred Bogom. To je prvo mjesto koje nas mora opisivati kao kapucine i to nas priprema kako bi smo moglii otići na neko drugo mjesto, ondje gdje je neka velika potreba. Koje je to mjesto? Svakako na to pitanje dao je odgovor naš današnji Papa prilikom audijencije s braćom kapucinima. On kaže: A gdje to do sada niu bili kapucini? Tamo gdje nitko nije htio ići, gdje je bilo najteže, uvijek su se pojavljivali i dolazili kapucini. Mjesto gdje i danas trebamo odlaziti jesu mjesta tamo gdje je najteže, gdje su najveći izazovi..

       Braćo kapucini u Hrvatskoj! Htio bih da nakon 400 godina preispitate prostore gdje se nalazite, možda nešto treba napustiti, možda pak opet pod svaku cijenu zadržati, a možda Bog danas od vas traži neke nove izazove i prostore gdje nitko ne želi ići, gdje se nitko drugi ne želi žrtvovati. (ovih dana novi sisački biskup, msgr. Košić pozvao je kapucine da osnuju samostan u dva mjesta nove biskupije, Petrinji ili Topuskom, a Kotorski biskup, msgr. Ilija Janjić još je prošle godine pozvao kapucine da se vrate u Crnu Goru, Herceg Novi - rodno mjesto Sv. Leopolda B. Mandića, op. aut.)

      Braća kapucini iskazali su se svojim radom i ostankom uz ljude u nevolji u mnogim zemljama Afrike, Kube, Brazila, pa i nedavno u Italiji tijekom potresa u pokrajini Abruzzo. Uvijek se sjećam primjera jednog mladog kapucina koji je u Red ušao u Angoli nakon što se jednostavno pitao: ma što je tim ljudima, bijelcima, da ostaju ovdje, kad svi drugi ionako žele pobjeći odavde?? Taj primjer kapucinske solidarnosti - ne suosjećati nego biti uz nekoga - probudio je u njemu klicu duhovnog poziva i on je sam postao brat kapucin.

       Činjenica da ostajemo pored onih koji pate, naša je legitimacija koju ne smijemo izgubiti. Činjenica da pružamo potporu ljudima kojima je najteže jest upravo razlog da od svih redova prisutnih u Americi, kapucini imaju najviše novih članova, kapucini se u Americi obnavljaju.

Danas ne smijemo otići, nego ostati i u Hrvatskoj, zemlji velike povijesti, ali i velike patnje. Ne smijemo reći, - mi ovo ili ono ne možemo jer smo mala Provincija. No moramo se otvoriti i drugima, suradnji s drugim kapucinima u Europi, koje sve pozivamo na međusobnu suradnju, kako bi mogli ići i na druga mjesta i kako bi bili ponovno stabilni i jači."

Kapucini su tijekom stoljeća uvijek bili uz ljude koji su bili u potrebi. Uvijek su bili i danas jesu navjestiteklji radosne vijeti mnogim ljudima, posebno onima u nevolji, ali su radili i na mnogim područjima rada, humanitarnim, znanstvenim, teološkim, te su bili čuvari vjere i liturgije. Kao takvi stekli su mnogo simpatija, ali i protivnika među ljudima kojima se ostvarivanje dobra i pomaganja malim ljudima baš i ne sviđa...
Tako je i danas. Danas kada mi kapucini u Hrvatskoj slavimo 400 godina postojanja, neki zlonamjerni ljudi hakirali su našu službenu stranicu www.kapucini.hr i na taj način onemogućili njezino pregledavanje... Stoga i sve ovo donosimo ovdje, također i na drugim našim lokalnim blogovima, a ovim "hakerima" želimo samo - mir i dobro.

 (fra Miljenko Vrabec)

Read more

Molitva prigodom jubileja 400 godišnjice dolaska kapucina u Hrvatsku

MOLITVA
prigodom 400. obljetnice (1610.-2010.)
dolaska kapucina u Hrvatsku

Bože, Oče naš!

Mi franjevci kapucini,

zajedno sa svom braćom u Hrvatskoj

i vjernicima koji pohađaju naše crkve i samostane,

zahvaljujemo Ti za 400 godina

naše neprekidne nazočnosti

u vjerskom i redovničkom služenju

u našoj domovini.

Umnoži nam svoju milost

da ubuduće,

kao i do sada,

odano i vjerno živimo ideale

svetog oca Franje!

Neka nas štite

i sa svim našim svetima

uvijek iznova nadahnjuju:

sveti Lovro Brindiški,

fra Bernardin Škrivanić

sluga Božji fra Ante Tomičić,

a nadasve sveti Leopold Bogdan Mandić,

nebeski zaštitnik naše

Hrvatske kapucinske provincije.

Neka nas Tvoja milost,

Bože Trojedini,

stalno pomlađuje

novim naraštajima

franjevaca kapucina!

Daj da uz Tvoju pomoć

kao svećenici i samostanska braća,

vjerni svojoj redovničkoj karizmi i zavjetima,

Tebe uvijek ljubimo,

a svim ljudima revno služimo.

Po Kristu Gospodinu našemu! Amen

Read more

Započela 400. obljetnica dolaska kapucina u Hrvatsku

Srijeda, 09. 12. 2009.

Čitanjem proglasa u crkvi Gospe Lurdske u Rijeci 8. prosinca franjevci Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića započeli su godinu proslave 400. jubileja dolaska kapucina u Hrvatsku. Prije 400 godina kapucini su svoje djelovanje na našim prostorima započeli dolaskom u Rijeku, stoga je riječki samostan Gospe Lurdske izabran kao mjesto svečanog početka jubilarne godine. 
“Ovu godinu želimo otvoriti pod zaštitom Blažene Djevice Marije i sa željom da ona uistinu bude proslava u vjeri, da se ne iscrpi u izvanjskom slavlju nego da bude istinska duhovna obnova”, rekao je provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Ivica Petanjak, čitajući proglas na početku euharistijskog slavlja kojim je otvorena godina proslave jubileja.
Bezgrešna je zaštitnica kapucinskog reda postala prije 295 godina kada je na generalni ministar bio do sada jedini Hrvat Michelangelo Božidarević, rodom iz Dubrovnika, podsjetio je provincijal. Blagdan Bezgrešnog začeća BDM, koja je i suzaštitnica riječke kapucinske crkve, stoga je izabran kao dan početka jubilarne godine.
Provincijal je u propovijedi govorio o pozivu na svetost i bezgrešnost koji je čovjeku zahtjevan izazov zbog tereta istočnog grijeha. “Poniznost, solidarnost i hod k svetosti uvjeti su za dostizanje bezgrešnosti. Na tom putu uzor nam je Marija. Tom pozivu na bezgrešnost želimo posvetiti i ovu jubilarnu godinu”, rekao je. Na početku mise zbor kapucinske crkve otpjevao je himnu godine kapucinskog jubileja nakon čega je izvješena zastava s amblemom 400. obljetnice.
U Hrvatskoj trenutačno živi 50 kapucina raspoređenih u osam samostana diljem zemlje. Iz kapucinskih redova u Hrvatskoj iznjedren je jedan svetac - Leopold Mandić, a u tijeku je proces za beatifikaciju fra Ante Tomičića. Obojica su bar dio svog kapucinskog služenja vezali uz riječki samostan Gospe Lurdske. Postulator kauze fra Stanko Dodig podsjetio je da su u riječkom samostanu djelovali i drugi poznati kapucini kao fra Bernardin Škrivanić, fra Alojzije Novak i fra Branko Turudica. (ika)

Read more

Prigodna poštanska markica

http://www.posta.hr/UserDocsimages/programizdavanja/programizdavanja2010.pdfHrvatska pošta u sklopu obilježavanja 400-te obljetnice kapucina u Hrvatskoj 15. travnja 2010. izdati će prigodnu poštansku markicu. Ona je još uvijek u fazi izrađivanja, a biti će tiskana na arcima od 20 primjeraka.
Obavijest o tome možete pogledati pod sljedećim linkom.

400 GODINA KAPUCINA U HRVATSKOJ    
400th ANNIVERSARY OF CAPUCHINS IN CROATIA    
400. JAHRESTAG DER KAPUZINER IN KROATIEN    
400e ANNIVERSAIRE DES CAPUSINS EN CROATIE    
arak od 20 maraka / 20-stamp sheet / Bogen zu 20 Briefmarken / feuille de 20 timbres

Read more

Sv. Franjo i franjevački pokret

Franji Asiškom se dive mnogi ljudi, kako nekad tako i danas, zbog njegove neobično velike ljubavi prema prirodi, cvijeću i životinjama, što je sve Franjo, u svojoj pjesmi Brata Sunca, nazvao braćom i sestrama. Ti ljudi ostaju zadivljeni pred nepojmljivom činjenicom da Franjo u svojoj jednostavnoj ljubavi prilazi stvorovima tako intimno i blisko da ga oni, ne samo slušaju, nego mu se i pokoravaju. Tko tako pristupa Franji, čini mu se da je u njegovom životu ponovno postalo stvarnošću ono proljetno jutro stvaralaštva u raju.

Drugi se opet Franji dive zbog njegove bratske ljubavi prema svim ljudima. Kako se on dirljivo skrbio za gubave, za izbačene iz ljudskog društva! Takvima je Franjo zaboravljajući samoga sebe, služio sa svom predanošću i jednom neuobičajenom nebrigom za svoje vlastito dobro. Ljudski i bratski je susretao lopove i razbojnike. U njima je budio toliko strahopoštovanje da su počeli cijeniti ne samo njega, nego i sebe i tako su dolazili i do vlastitog obraćenja. U Franji je, naime, pobjeđivala vjera u dobro ljudi. Za mnoge je ljude Franjo također prava utjeha u zbrci i žalosti zemaljskog života. Takvi se njemu utječu zbog njegove nepokolebive i savršene radosti, zbog postojanog optimizma u svim životnim situacijama. Puni divljenja nazivaju ga «Brat uvijek veseli» i smatraju ga najvrjednijim ljubavi među svim ljudima.

Nije na posljednjem mjestu ni zanimanje za Franju onih ljudi koji mu se dive zbog njegovog radikalnog siromaštva. U njemu gledaju sredstvo suprotstavljanja socijalnim napetostima, osobito pretjeranostima suvremenog društvenog natjecanja oko postizavanja što većeg i boljeg materijalnog standarda. Ti borci za siromaštvo, za jednakost među ljudima uzdižu Franju i žele ga učiniti uzorom društvenog života.

Tko pod bilo kojim vidom pristupa Franji, doista vidi u njemu nešto vrijedno. Sve ovo, ali i mnogo toga drugoga, pripada karizmatičnoj mnogostrukosti ovoga čovjeka i sveca. Ipak, posljedica ovakvih ili sličnih promatranja svetoga Franje jest u tome da Franjo ima mnogo poštovalaca, a premalo nasljedovatelja.

Zato nam je svima potrebno otkriti put kojim se Franju može nasljedovati, način kako se može postati njegovim što vjernijim učenikom.

Read more

Životni put Sv. Franje Asiškog

Franjevački pokret i sve ono što mi danas stavljamo pod nazivnik «franjevaštvo» imaju više sastavnicâ i osobitosti koje ga onda čine onim što on jest, ali ima samo jednu jedinu dušu koja sve to nadahnjuje, a to je sam sv. Franjo. Stoga se franjevaštvo kao način i stil života, rada, misli i tumačenja, nikako ne može upoznati, shvatiti, prihvatiti i nasljedovati ako se ne upozna njegov nositelj i njegova duša: Franjo iz Asiza.

Franjo se rodio u talijanskom gradiću Asizu 1181. g. Bio je imućna podrijetla, jer mu je otac bio trgovac a majka plemkinja. Krsno mu je ime Ivan Krstitelj, ali ga je otac iz milja i ljubavi prema Francuskoj, gdje je trgovao, preimenovao u Francesco što na hrvatskom zapravo znači 'Francuzić'.
Biti sin bogatih roditelja uključuje u sebi tešku sudbinu i sve je prije negoli prednost. Naime, u bogatstvu roditeljskog doma postoji opasnost za mlade ljude. I sam Franjo je imao mnogo novca na raspolaganju, pa ga je zato lakoumno i nepromišljeno razdavao. Tako je postao vođom asiškoj mladeži. Poput mladih ljudi provodio je i Franjo svoje rane godine u različitim zabavama ne razbijajući si glavu različitim životnim problemima.

Njegova sklonost rasipnosti koju je javno pokazivao otkriva nam i njegovu jednu osobinu vrijednu divljenja. Iako je bio bogat ipak nije bio uskogrudnog karaktera. Naime, kad je jednom u svojoj trgovini zbog trenutačne zaposlenosti škrto otpremio siromaha, iza tog postupka mučila ga je grižnja savjesti, zbog čega je odlučio: «Ubuduće neću odbiti nijedne molbe». Darivanje mu je bila osobina od njegove mladenačke dobi i ostala mu za svega njegova života.
Kao mladić živahne i vedre naravi, do svoje dvadeset i pete godine života, željan slave, sanjao je o viteštvu kao i mnogi mladići njegova vremena.

Kao sudionik rata između Asiza i Peruđe 1202. g., pridružuje se 1205. g. carskoj vojsci u Apuliji nadajući se viteškoj časti i naslovu. No, umjesto toga dospijeva u zarobljeništvo, a njegovi viteški planovi pali su u vodu.

Kad je napokon bio pušten iz pritvora, postao je nekako drugačijom osobom. Izgubio je živahnost, počeo se povlačiti od svijeta. Nekoć prosječni kršćanin sada više moli i razmišlja.
Ta promjena u njegovu životu odvijala se polako, ali je poprimala sve određenije oblike, dok nije konačno i njegova okolina zapazila da je postao drugačijim. On sam je osjećao da je netko Jači ovladao njime. Kad je konačno prizdravio često se je čeznutljivo pitao: «Što daje smisao mome životu?»

Tako iznenada jednoga dana susretne gubavca. Franjo je oduvijek osjećao silnu odvratnost prema toj bolesti; teško se mogao odlučiti da te ljude i pogleda zbog njihova izgleda i neugodna zadaha. No, gle čuda. Netko ga je prisilio da dadne jednome takvom čovjeku milostinju i da ga poljubi. Franjo pokriva svojim usnama ruku gubavca bez straha od zaraze. Upravo zato susret s gubavcem treba ocijeniti kao prvi korak u stanje «novoga života». Objašnjenje takvoga svojega postupka Franjo opisuje riječima: «Ovako mi je dao Gospodin da počnem činiti pokoru: dok sam još bio u grijesima, bilo mi je vrlo mrsko i gledati gubavce. I sâm Gospodin Bog dovede me među njih i ja sam im iskazivao milosrđe. I ono što mi se prije činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast.» Tu pobjedu nad svojim naravnim nagnućem Franjo je pripisivao samo Bogu a ne sebi.

Od ne manjeg značenja za njega je bio i jedan drugi doživljaj. Jednog dana ušao je Franjo u napola ruševnu crkvicu sv. Damjana da se tu pomoli pred raspelom. Dok je bio uronjen u molitvu, čuo je glas s Raspela: «Franjo, vidiš li kako se ruši moja kuća? Hajde, obnovi je!» Od tog se prizora Franjo beskrajno duševno i tjelesno potresao.

Franjo je u početku taj glas s križa shvatio doslovno: vjerovao je da mora obnoviti crkvicu sv. Damjana. Daje se na građevinske radove, popravlja crkvice sv. Damjana, Porcijunkule i dr., koje se nalaze u okolici Asiza. No, tijekom vremena je shvatio da je u krivu, jer je trebalo obnoviti živu Crkvu, kršćansku zajednicu. I ponovno se daje na posao i u njemu uspijeva. Franjo se nije pravio reformatorom, a postao je jedan od velikih duhovnih obnovitelja Crkve i vratio je njenom ispravnom određenju.

Još jedan događaj doveo je konačno Franju pravome cilju.
24. veljače 1208. g. bio je nazočan slavljenju mise kad je čuo riječi Evanđelja (Mt 10): ''Idite... Propovijedajte...Bolesne liječite... Gubave čistite... Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ulazeći u kuću, zaželite joj mir...'' Tada je uskliknuo: ''To je ono što hoću, to je ono što tražim, to želim cijelim srcem izvršavati'' (1 Cel 22). Kasnije će reći: ''... sam mi je Svevišnji objavio da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja'' (OR 14). U tom času iščezla je svaka zbunjenost iz njega. Odsad je znao sasvim određeno što hoće i nije više bilo za nj nikakve nesigurnosti i kolebanja.

Riječi iz Evanđelja postale su mu tekstom odluke. Ispunjena beskrajnom radošću sva mu je duša čeznula samo za tim da vrši Gospodinove riječi i da ih u svom životu iznova oživotvori.
Ipak, jedan od najvažnijih događaja u Franjinu životu je prizor s imućnim i poslovnim ocem koji se nikako nije mogao pomiriti sa idejama sina koji je postao ruglom gradu.

Otac ne znajući više kako pomoći sebi i Franji tuži ga biskupu, a ovaj odredi javno suđenje na gradskom trgu. Sam događaj je izazvao veliku znatiželju. Na optužbe rasrđenog oca protiv nezahvalna sina, koji je konačno sve primio od njega, Franjo sa sebe skine haljine, te, stojeći gol pred javnošću, vraća ih svome ocu uz riječi: «Čujte svi vi i dobro razumijte: dosad sam zvao Petra Bernardona svojim ocem, ali budući da sam odlučio služiti Gospodinu, vraćam mu novac zbog kojeg se uzbudio i sve haljine koje posjedujem od njegova vlasništva; od sada ću govoriti: 'Oče naš, koji jesi na nebesima.'»

Od tog događaja Franjo više nije lutao asiškom okolicom bez cilja. Odmah se je preobukao u jednostavnu odjeću s pojasom, počeo obilaziti trgove i propovijedati, odlazi među gubavce, sve je pozdravljao riječima: ''Gospodin ti dao mir!''

Tako je Franjo, poučen od Boga, započeo nov život, kako je i sam zapisao u oporuci: «Nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi je sâm Svevišnji objavio da moram živjeti po evanđelju.»
Živeći tako radikalno, nije dugo potrajalo da su se oko njega počeli okupljaju mnogi ljudi koji su htjeli i sami, upravo poput njega, što vjernije i konkretnije živjeti Evanđelje. Tako je došlo do stvaranja i prvoga bratstva, o kojem Franjo zapisa: «Gospodin mi je dao braću.»
Franjo je znao da je poslan pridobivati duše za Boga, za duhovnu obnovu kršćanstva i Crkve. Budući da se njegovo bratstvo i načinom odijevanja i života razlikovalo od ostalih ljudi, davali su dojam «da su jedna vrsta pustinjaka». Zato su ih i sami sugrađani nazivali «pokornicima iz grada Asiza». No, sam Franjo je htio da se njegovo bratstvo zovu «red manje braće», jer su htjeli biti maleni i da se ne bi tako usudili postati nešto veće.

Budući da se bratstvo iz dana u dan sve više uvećavalo papa Inocent III. 1209. g. potvrđuje Franji i njegovoj braći Pravilo života, koje glasi: «Pravilo i život Manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći.»
U svom duhovnom usponu na vrhunce svetosti Franjo na brdu La Verni 1224. g. biva obilježen Isusovim ranama (stigmama). Naime, Franjo je gledao šestokrilog Serafa koji raširenih ruku i stisnutih nogu, pričvršćen na križ lebdi nad njim. Svetac je bio obuzet dubokim čuđenjem zbog te prikaze, ali je sam nije mogao protumačiti. Najednom se počnu na njegovim rukama i nogama pojavljivati tragovi rana kako ih je vidio na raspetom čovjeku iznad sebe.
Nakon ove vrhunske točke mogao je uslijediti još samo svršetak. U dobi od četrdeset i dvije godine osjećao je da mu se, pritisnuta bolešću, oslabljena od askeze i rana, teške bolesti očiju – bliži smrt. Kod Franje ni traga nekom strahu od smrti! U takvom stanju Franjo po posljednji put blagoslovi svoj ljubljeni Asiz, legne u zadnjoj uri gol na golo tlo, jer je «htio da se gol bori s golim». Zatim reče: «Dobro došla, moja sestrice Smrti!» i odmah naredi okupljenoj braći da mu pjevaju o sestrici Smrti: «Hvaljen budi, Gospodine moj, zbog sestre nam Smrti tjelesne...

Franjo je «sestricu smrt», dakle, dočekao pjevajući 3. listopada 1226. g. u Porcijunkuli, crkvici ispod Asiza.
Kratko vremena iza njegove smrti održana je svečana rasprava o njegovu proglašenju svetim. Budući da o toj stvari nije bila iznesena niti jedna sumnja, sud je 1228. g. jednoglasno izjavio: «Izvanredno svet život potpuno svetog čovjeka ne treba potvrde čudesima, jer smo ga svojim vlastitim očima motrili, da tako kažemo doticali i u svjetlu istine promatrali.»

Ukratko rečeno, Franjin program života možemo sažeti u:
Ø 1. otkriće Evanđelja
Ø 2. poslušnost Bogu
Ø 3. život u siromaštvu
Ø 4. odanost Crkvi

Read more

400 godina Kapucina u Hrvatskoj

Na blagdan Bezgrešne, 08. prosinca, u Rijeci, prvom kapucinskom samostanu u našoj domovini, započinje obilježavanje velikog jubileja 400 godina dolaska prvih kapucina u hrvatske krajeve.

Tek što je jubilarna godina 100-godišnjice djelovanja kapucina u Splitu, na Pojišanu, 15. studenog ove godine završila, eto nam novog jubileja: na današnji dan prvi kapucini su prije 400 godina kročili po prvi puta na hrvatsko tlo i tada, 1609. godine osnovali prvi svoj samostan u Rijeci. Obilježavanje ovog jubileja, koje će se kroz narednu godinu odvijati u svim kapucinskim samostanima u Hrvatskoj (Osijek, Varaždin, Zagreb, Rijeka, Karlobag, Split i Dubrovnik) započinje danas u Rijeci, u prvom kapucinskom samostanu i danas svetištu Gospe Lurdske kojeg je izgradio prvi hrvatski provincijal fra Bernardin Škrivanić, svečanom sv. misom u 19,oo sati.

Pojedinosti od danas pratite na www.kapucini.hr, a nešto više o dolasku prvih kapucina u Hrvatsku saznajte pod dolazak kapucina u hrvatske krajeve. a o aktivnostma vezanim uz ovaj jubilej saznajte više ovdje.

Read more